23. 03. 2012.

U srcu grada sa Srcem

...volim hodati srcem grada, navečer...
... mirisi i zvukovi grada uvijek razgale dušu, otvore srce...
... stara lanterna...


 ... kao da se čuje šištanje plina... kao da u daljini vidim starog nažigača...

... upijam ih... udišem... uživam sa Srcem

 
 ... koračam polako... Srce je sa mnom... u meni...


 ... lagano do Kamenitih vrata idemo skupa...


... Dugom ulicom... pružamo si ruku... Srce i ja... tiho... polako


 ... do stare lanterne kod Krvavog mosta...








 

21. 10. 2011.

Stari moj

 1961. Negdje u Opatiji


Noć je, negdje oko pola četiri ujutro... U zraku se osjeća miris palente i kave.

Budiš me polako: 'Žarko. Diž' se... Samo što nije svanulo. Idemo na Savicu, kod Toplane. Čekaju nas šarani.'

Nećkam se. Trljam krmeljave oči, kažem: 'Ja bi još malo...' Odgovaraš mi: 'Neće šarani, štupseri, štuke, babuške čekati još malo.' 

Ustajem se i u polusnu se spremam. Ti si popio svoju kavu. Štange i role su spremne. Rupsak je spreman. Podmetač. Trpamo sve u 'žiku' i krećemo Leprovečkom prema Savici. Donje Svetice, Heinzelova, Radnička. Stajemo kod dućana. Treba kupiti nekaj za gablec. Frtalj kruha, somerica i Cockta. Sebi kupuješ 'Opatiju' i kutiju šibica. 

Nastavljamo dalje. Kod Toplane prelazimo prek pruge. 'Idemo na naše staro mesto', veliš. Dolazimo do poluotoka. Zauzimamo ga cijelog. Dva špinštoka na svaku od strana. Ja uzimam mali na koji si mi stavil meps da mogu špinat. Nikad nisam ništ vlovil tak, ali je bilo zabavno. Ti si postavil dva za štuke, dva za šarane i igraš se s kederima. 

Sviće polako. Riba se u osvit dana budi kao i priroda. Jutarnje sunce obasjava crveno-bijeli vrh dimnjaka toplane. Kroz zrak se probija škripa vlaka koji dovozi mazut, cvrkut hercera i štigleca, pokoji pljusak gladne štuke na površini Savice. Kederi grizu ko ludi. Ostavljam svoj špinštok i idem u lov na njih. Čujem te kak vičeš: 'Pas mater, opet mi je pobegla...' Nema veze stari moj, ima riba u Savici... Ima dana....


Da, ima dana... Sve dok ne dođe i taj dan. Prije sedam godina otišla je mama, a sada i ti... Brzo i prebrzo... Jedan životni krug je zatvoren... Drugi je otvoren... Moji dečki znaju kakav si bio i svi ćemo te uvijek i zauvijek pamtiti i voljeti.


Za kraj ti, stari moj, ostavljam Šerfu i jednu koju si uvek volel zapopevat...




Nek' te uvijek prati Svjetlo....

03. 07. 2011.

Svjetlo i tama

Svjetlo i tama igraju se oduvijek. Katkad pobjedi svjetlo, katkad tama. U takvoj igri svjetla vatromet ima svoje posebno mjesto. U jednom trenu svjetlo nadjača tamu, a ona kao da se skrije, pobjegne i ostavi mu mjesta.






19. 11. 2010.

Maksimirsko jutro

Park Maksimir koji je izvorno nastao na rubnim dijelovima Zagreba krajem 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća, danas je u cijelosti okružen gradskim naseljima. I u takvom novom okruženju, park Maksimir predstavlja mjesto gdje su, usprkos njegovoj maloj površini od 316 hektara, utočište pronašle mnoge biljne i životinjske vrste.

Izvor i više na: http://www.park-maksimir.hr/Maksimir_hr/Maksimir_o_parku.htm



Ranojutarnje lutanje prije jutarnje kavice Maksimirom puni dušu i tijelo...




U ranu jesen boje se razlivaju po cijelom parku...



Staze su pune pahulja od lišća.




Svjetla su pogašena, staza je prazna...


  
Magla se valja Maksimirom... Između drveća, po travi, u zraku...


Uz miris jezera obavili su se jedno uz drugo.

 Na tepihu od lišća.


 Odlazak na posao, dok klupa čekuje umornog namjernika...

09. 09. 2010.

Ilovik


Maleni otočić smješten južno od otoka Lošinja kojeg još nazivaju i otokom cvijeća. Pristali smo redovnom brodskom linijom ujutro i popili jutarnju kavu u kafiću na obali...
 
Krenuli smo ka plaži stazom kroz srce otoka. Isprva asfaltirana, a nakon toga posuta sitnim šljunkom i pijeskom.

Kapelica Gospe Lurdske nalazi se na kraju asfaltiranog dijela puta.




Na otoku kao da je vrijeme stalo...



...iako se blagodati modernih tehnologija šire dovoljnom brzinom...



Ilovik pruža prekrasnu sliku raznolikog bilja...






... ali su oleandri ipak najčešća vrsta...


I, još samo par sličica-detalja do nekog novog susreta...





31. 08. 2010.

Lubenice


Srpanj 2010... Na litici ponad mora, stare već preko 4000 godina gordo stoje Lubenice... Malo mjestašce s isto toliko malo stanovnika, prema zadnjem popisu stanovništva (2001.), bilo ih je 24 (slovima: dvadesetčetiri). Miris mora i lagani lahor vjetra koji kruži svuda oko mjesta daje dojam mirnoće koja odiše na svakom koraku kamenih puta koji vode kroz mjesto.


S vrha se gleda na prelijepu plažu koja mami na kupanje, ali put je težak, kamenit pa je odgođen za neki drugi put :).


Lutajući ulicama ovog malog mjesta čovjek pomisli da ga ništa ne može iznenaditi... Uz glasove nona ugledao sam i staru navadu sušenja krzna na vlastitom kućnom pragu...


Iako tako male (i površinom i pučanstvom) duh poduzetništva je tu od davnina... :)

I još par fotografija koje kažu: "Vratiti ću se opet..."


Do ponovnog susreta... :)